Bolji način molitve – molite se kao Isus

„Kaza im pak i priču kako se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži“ (Luka 18,1).

Ljudi me ponekad pitaju: „Zašto da se molim? Bog ionako sve zna šta će se dogoditi – mogu li moje molitve išta da promene?“ Osnovni odgovor na to pitanje glasi: „Isus nam je rekao da se molimo.“ On nikada ne traži od nas da radimo nešto što On nije radio.

Isusov primer molitve u Jevanđeljima

Sva četvorica pisaca Jevanđelja beleže trenutke kada se Isus molio:

  • Matej beleži devet takvih slučajeva,
  • Marko osam,
  • Luka trinaest,
  • Jovan pet.

Od tih 35 navoda postoji 23 posebna događaja u Isusovoj trogodišnjoj službi kada je Sveti Duh “povukao zavesu” s Njegovog molitvenog života.

Pogledajmo ih.

Ključni trenuci

1. Prilikom Njegovog krštenja

Luka kaže:
„…moljaše se Bogu, otvori se nebo“ (Luka 3,21).
Tokom Njegove molitve, Sveti Duh se spustio na Njega u telesnom obliku, kao golub, i glas s neba je progovorio:
„Ti si Sin moj, ljubazni, Ti si po mojoj volji.“

Iako nebo ne puca na pola kada se mi molimo i Sveti Duh ne silazi u telesnom obliku, i nama se čini da se nebo otvara – Duh silazi na nas, a Otac nas u molitvi uverava u svoju ljubav.

2. Pre biranja dvanaestorice

Isus se, proveonoć na gori, moleći se Bogu pre nego što je sledećeg jutra izabrao učenike (Luka 6,12-16). Zanimljivo je uporediti ovaj događaj sa Matejevim izveštajem. Pre nego što je izabrao apostole, Isus im je rekao:
„Molite se, dakle, Gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju“ (Matej 9,38).
Nakon te molitve, Matej beleži da je Isus izabrao dvanaestoricu (Matej 10,1). Često se pitam postoji li povezanost između Mateja 9,38 i 10,1. Znamo da je Isus imao više sledbenika – sedamdeset i dva (Luka 10,1), stodvadeset (Dela 1,15) i petsto (1. Korinćanima 15,6) – pa zašto su upravo ta dvanaestorica ušla u „uži“ izbor?

Pretpostavljam da su oni ozbiljno shvatili Isusov nalog da se mole. Dok se On molio celu noć, molili su se i oni. Niko ne može biti uspešan u žetvi ljudi ukoliko se najpre ne moli za žetvu.

3. Nakon što su Ga odbacili u Horazinu, Vitsaidi i Kapernaumu

Isus je učinio mnoga čuda u tim gradovima. Petar, Andrija i Filip bili su iz Vitsaide; Jakov, Jovan i Matej (Levije) bili su iz Kapernauma. Bezobzirno je beleženo Njegovo mnoštvo čuda u tim gradovima, uprkos tome što je polovina dvanaestorice poticala iz tih gradova – oni su Ga odbacili. To Ga je sigurno veoma bolelo.

Kako reagujemo kada nas ljudi odbace, kada se nađemo u teškim okolnostima? Moramo da činimo ono što je Isus učinio – da se obnavljamo u molitvi, u razgovoru s Bogom, kao što je on učinio, postavljajući Njemu životni fokus. Učimo kako je Njegovo odobravanje važnije od svega.

4. U kritičnom trenutku prepoznavanja

Učenici su sledili Isusa dve godine, a došlo je vreme da shvate Njegov identitet. Hoće li odbaciti svoju ideju o političkom Mesiji i prihvatiti Isusovo otkrivenje Njega samoga? Odgovor stiže u Cezareji Filipovoj. Dok se Isus molio, a Njegovi učenici su bili prisutni, On je počeo da ih ispituje:
„Ko govore ljudi da sam ja?… A vi šta mislite, ko sam ja?“ (Luka 9,18-20).

Ako želimo da dovedemo ljude ka Hristu, moramo da sledimo Njegov primer. Pojedinac kojem svedočimo dolazi do velike raskrsnice u životu – do ključnog trenutka koji će odrediti njegovu zemaljsku i večnu sudbinu. Takav trenutak moramo dočekati u revnoj molitvi.

5. U velikom trenutku otkrivenja

Osam dana nakon što su Ga učenici priznali kao Hrista, Isus je odveo Petra, Jakova i Jovana na visoku planinu da se mole. Tokom te molitve On se preobrazio: Njegovo lice sjalo je kao sunce, a Njegova odeća postala je bela i sjajna kao bljesak munje (Matej 17,2; Luka 9,28-29).
To je bio jedini trenutak kada je Njegova božanska priroda svetlela kroz Njegovu ljudsku prirodu. Molitva za nas može značiti i vreme velike radosti u Božjoj prisutnosti.

6. U vreme velike potrebe drugih

Marija i Marta bili su duboko potreseni smrću svog brata Lazara. Isusovo odugovlačenje samo je produbilo njihovu teskobu. Odveli su Isusa do groba, a On je, potresen njihovom tugom, naredio da se ukloni kamen, pa se potom pomolio (Jovan 11,41-42). Isto tako i mi proživljavamo trenutke žalosti s drugima – stojimo kraj postelje umiruće braće, sestara ili prijatelja, ili na sahranama. U takvim trenucima uvek se molimo – bez obzira na okolnosti, zajedno s Isusom kažemo:
„A ja znadoh da me svagda slušaš.“

Rezultat naše molitve može biti drugačiji od onog kod Lazara – to ostaje tajna za nas. Ali znamo da On „svagda živi da se može moliti za nas“ (Jevrejima 7,25).

7. U vreme Poslednje večere

Na sudbonosnoj večeri, kada je Isus bio izdan, večerao je svoj poslednji obrok sa najbližima. Iako je znao šta sledi, svejedno se zahvalio kada je uzeo čašu (Matej 26,26-27). Kakva je to pouka za nas kada se suočavamo s nevoljama – dok se olujni oblaci skupljaju nad našim životom, mi se, pre nego što popijemo ličnu čašu bola, suočavamo s njima s zahvalnošću.

Tokom te Pashe, Isus je izgovorio svoju prvosvešteničku molitvu (Jovan 17). Molio se za sebe (stihovi 1-5), za svoje učenike (stihovi 6-19) i za nas (stihovi 20-26).
Dvanaestorica nikada nisu zaboravila tu molitvu, a naši najbliži nikada neće zaboraviti molitve koje izgovaramo tokom poteškoća, patnje, pa čak i smrti.

8. U Gecimanskom vrtu

Tamo gde se gnječe masline (doslovno značenje reči „Gecimanija“), sam Isus je bio pod velikim pritiskom. Luka nam govori da Mu je teskoba bila toliko velika da je znoj kapao na zemlju kao kapljice krvi (Luka 22,41-44).
U tom vrtu, Isus se tri puta molio:
„Neka bude volja Tvoja!“ (Matej 26,36-44).

On, koji je pre samo par dana vaskrsnuo Lazara, sada je klonuo u očaju zbog stravične smrti koja Ga je očekivala. Mogao je lako da ustane, brzo da ode na istok, prema Maslinskoj gori, i da se skloni u Judejskoj pustinji. Ali On je ostao – zbog nas.

9. U trenucima kada moramo da ostanemo na straži

To su trenuci kada se suočavamo s unutrašnjom borbom, kada se osećamo nemoćno, a molitveni život je ono što nas učvršćuje. Naši trenuci molitve – naši “trenuci kada smo slobodni da se oslonimo na Boga” – ključni su za našu duhovnu borbu i izdržljivost.

10. Na krstu

Sva Jevanđelja beleže da je Isus sedam puta progovorio s krsta. Počeo je molitvom:
„Oče, oprosti im…“ (Luka 23,34).
On nije stisnuo pesnicu i vikao: „Vratiću ja vama za ovo! Zbog ovoga ću vas poslati u pakao!“
Naprotiv – on je otvorio svoj dlan, primio klin i otvorio svoje srce kako bi posredovao za ljude koji su Ga ubijali. On nam daje primer kako i mi treba da opraštamo svojim neprijateljima.

Njegova druga molitva (četvrta “reč” s krsta) glasi:
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15,34).
Mi to često nazivamo vapajem napuštenog. Ipak, setite se – Isusova ograničena količina daha onemogućavala je Njegovu sposobnost da dugo govori s krsta. Njegove reči odjekuju kao prve dve reči 22. Psalma – psalma koji se završava pobedonosno. Kad Mu se približila smrt, Isus nam ustvari daje do znanja da se moli iz Pisma. Da, u tom trenutku činilo se kao da Ga je Bog ostavio, ali ne zadugo:
„Tebe ću hvaliti na skupštini velikoj; zavete svoje svršiću pred onima koji se Njega boje… Opomenuće se i obratiće se ka Gospodu svi krajevi zemaljski, i pokloniće se pred Njim sva plemena neznabožačka“ (Psalam 22,25-28).

Nikada ne smemo prihvatiti ideju da nas je Bog napustio. Postoje trenuci kada osećamo potpunu tamu, ali naš kraj je siguran – On nas nikada neće ostaviti ni napustiti (Jevrejima 13,5).

Poslednja reč s krsta je Njegova molitva:
„Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Luka 23,46).
To je prva molitva koju uče jevrejska deca, kao što mi učimo našu decu naše molitve pre spavanja. Te reči nalaze se u 31. Psalmu, petom stihu – samo što je Isus dodao još jednu reč koja čini ogromnu razliku: „Oče.“ U životu i smrti možemo imati poverenja u našeg Oca i predati Mu sve što jesmo.

Druge prilike za molitvu

Isus se nije molio samo u ključnim trenucima svoje službe – bilo je i drugih prilika. Molio se:

  • Dok je još bio mrak (Marko 1,35),
  • Nakon iscrpljujućeg događaja na kojem je nahranio 5000 ljudi, uveče (Matej 14,23),
  • Potom je na molitvi provodio čitavu noć (Luka 6,12).

Njegovo redovno povlačenje u molitvu govori nam da je čeznuo da provede neometane trenutke s Ocem. Uz to, uzimao je decu u naručje i molio se za njih (Matej 19,13), molio je da učenici prime Duha (Jovan 14,16) i da vera Njegovih učenika ne posustane (Luka 22,31-32).

Trenuci suza u molitvi

Novi zavet beleži tri prilike u kojima suze padaju s Isusovog lica:

  • Na Lazarovom grobu (Jovan 11,35).
    Nakon tri godine službe, Isus nije postao bezosećajan ni hladan prema ljudskim patnjama – On saoseća s našim potrebama.
  • Kad je ugledao grad (Jerusalem) i zaplakao za njim (Luka 19,41).
  • Prema rečima pisca poslanice Jevrejima:
    „On u danu svog telanja moljenja i molitve k Onome koji Ga može izbaviti od smrti, s vikom velikom i sa suzama prinošao, i bi utešen po svojoj pobožnosti“ (Jevrejima 5,7).

Isusova uputstva za molitvu

Isus je takođe naučio svoje učenike kako da se mole:

  • Molite se za radnike u žetvi
    (Matej 9,38).
    Problem nije u nedostatku ljudi koji žele da se obrate Hristu, već u nedostatku radnika koji će te ljude dovesti Njemu. Taj nedostatak moramo izneti pred Boga u molitvi.
  • Molite se zajedno s drugima
    (Matej 18,19-20).
  • Molite se u Njegovo ime
    (Jovan 14,13-14; 15,7; 16,23-26).
    Molitva u Njegovo ime uslov je za našu molitvu. To nije čarobna formula pomoću koje dobijamo ono što želimo, već izraz poverenja u Njegov karakter. Mi iznosimo svoje molbe, a Njemu prepuštamo odgovor – bilo to kroz božansku intervenciju ili božansku snagu.
  • Molite se s verom
    (Marko 11,22-26) i verujte da se neke stvari ne mogu postići osim kroz molitvu (Marko 9,29).
    Bog je izabrao da svoje delo čini kroz molitvu, a ne bez nje.

Budući da je Bog suveren, On može da učini sve što poželi, sve što je u skladu s Njegovom prirodom. Ipak, postoje neke stvari koje On neće učiniti ukoliko se ne molimo. Sećate li se kako je Isus rekao učenicima:
„Ovaj se rod ničim ne može isterati do molitve“ (Marko 9,29).
Ako se samo molitva može koristiti za oslobađanje opsednutoga, zamislite koliku je potreba za molitvom kada je reč o čitavom svetu, nacijama, Crkvi, za ogromne potrebe unutar naših zajednica!

Primer delotvorne molitve

Devetog februara 1958. godine, jedan mladi pastor u seoskom mestu u Pensilvaniji gledao je kasni TV program dok su njegova žena i deca spavali. Te noći preispitivao je svoj život:
„Koliko vremena svako veče provodim ispred televizora?“ – pitao se. Činilo mu se da provodi barem nekoliko sati gledajući, a zapitao se šta bi bilo kada bi prodao televizor i to vreme provodio u molitvi.

Sledećeg jutra, on i njegova žena dogovorili su se da će prodati televizor ukoliko dobiju ponudu. Oglas je stavljen u novine, a već pola dana od izlaska novina, telefon je zazvonio – u dvadeset i devetoj minuti. Na pitanje „Koliko košta?“ mladi pastor, koji još nije razmišljao o ceni, odmah je rekao:
„100 dolara.“
Osoba koja je pozvala odgovorila je:
„Uzeću ga. Doći ću za 15 minuta.“

Dvadeset i petog februara, kasnouveče, pri kraju njegove molitve – svega nedelju i dva dana nakon odluke o prodaji televizora – mladi pastor se našao u svojoj radnoj sobi. Dok se molio, počeo je da oseća veliku težinu.

Osećao je želju da uzme časopis „Lajf“, ali je, iako je u početku odupirao, jer nije želeo da upadne u zamku čitanja tokom molitve, časopis ga je na kraju dozivao sa stola. Konačno je rekao:
„Gospode, želiš li nešto da mi pokažeš?“
Seo je u svoju fotelju i otvorio časopis.

Listajući, došao je do stranice koja mu se na prvi pogled činila nezanimljivom. Imala je crtež suđenja koje se odvijalo oko 200 km dalje u Njujorku – gradu u kojem on nikada nije bio. Pogled jednog od sedam dečaka na suđenju za ubistvo privukao mu je pažnju. Taj pogled, pun zbunjenosti, mržnje i očajanja, naveo je mladi pastora da počne da plače. Glasno je rekao sebi:
„Šta nije u redu sa mnom?“

Pažljivije je pogledao sliku. Svi dečaci bili su tinejdžeri i bili su članovi bande zvane „Zmajevi“. Napali su i brutalno ubili petnaestogodišnjeg dečaka, Majkla Farmera, obolelog od dečje paralize. Sedmorica dečaka ubodena noževima sedam puta u leđa, teškim remenjem, ostavila su tragove nasilja – „dobro smo ga sredili“ rekli su, brišući krv s lica.

Mladi pastor bio je zgrožen tom pričom – čak mu se okrenuo želudac. U tom trenutku, došla mu je misao:
„Idi u Njujork i pomozi tim dečacima.“
U petak ujutro, mladi pastor se našao u sudnici, a ostatak te priče postao je istorija. Da se Dejvid Vilkerson nije posvetio molitvi, nikada ne bi bio osnovan „Tin čalendž“ (Izazov za tinejdžere). Odtada je „Tin čalendž“ promenio stotine hiljada života – širom sveta, danas i svakodnevno, 24.000 muškaraca i žena oslobođeno je Hristovom snagom. Njegova kćerka Boni rekla je ključnu stvar:
„Moj otac nije poznat zbog toga ko je on, već zato što se usudio da posluša kada je Bog želeo da razgovara.“

I mi poslušajmo kada Bog želi da razgovara s nama. Jedan od crkvenih otaca, Jovan Zlatousti, rekao je kratko i jasno:
„Bog ne može da odbije ništa crkvi koja se moli.“

 

Zaključak

Bog ne može učiniti neke stvari bez našeg truda. On je, na primer, stavio mermer u brda, ali nikada nije sagradio katedralu. Napunio je planine metalnom rudom, ali nikada nije napravio iglu ili avion – to je prepustio nama. Ako je Bog ostavio mnoge stvari da zavise od čovekove mašte i truda, zašto ne bi ostavio neke stvari da zavise od čovekove molitve?

On je upravo to i učinio:
„Tražite i daće vam se.“
Postoje stvari koje Bog neće dati ako ih ne zatražimo. Ne možemo pretpostavljati da će Bog učiniti za nas, bez molitve, ono što je obećao da će učiniti samo kroz molitvu. Dakle, molitva je neophodna za širenje Jevanđelja.

Isus je učio:
„Molite se, dakle, Gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju“ (Matej 9,38).
Isus je bio primer onoga što je tražio od drugih – On je sam proveo čitavu moć na molitvi pre nego što je pozvao dvanaestoricu i prozvao ih apostolima (Luka 6,12-16).
Da li bi se neznabošci ikada spasili da Petar nije otišao na krov da se moli – ta molitva imala je za rezultat odlazak u Kornelijevu kuću (Dela 10,9)?
Da li bi se prvo misionarsko putovanje ikada dogodilo da starešine u Antiohiji nisu postili i molili se (Dela 13,1-3)?
Apostol Pavle je podsticao Kološane:
„Moleći se i za nas, ujedno da nam Bog otvori vrata reči, da propovedamo tajnu Hristovu… Da je javim kao što mi treba govoriti“ (Kološanima 4,3-4).

Prva crkva je očigledno shvatila da je crkva bez molitve crkva bez reči. Dobro su shvatili Isusove reči:
„Bez mene ne možete činiti ništa!“ (Jovan 15,5).

 

Izdvajamo:

Zašto si se naljutio?

Biblijski poljupci

Hodanje u čistoti pred Bogom

Neka svaki dan bude važan

Postanak porodice

👂 POSETI NAŠ YOUTUBE KANAL “BIBLIJA UČI”
➡️➡️ KLIKNI NA OVAJ LINK: https://bit.ly/38UtmKg