Ima mnogo stihova koji govore o povezanosti poslušnosti i zaveta s Bogom. Već iz toga može da se izvuče zaključak da između zaveta s Bogom i poslušnosti postoji neraskidiva, suštinska veza.
Sklapanje zaveta između Boga i naroda koji je izašao iz Misira izvršen je na obavezi naroda da će biti poslušan Božijoj volji: „I dođe Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: činićemo sve što je rekao Gospod. … I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo. A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: evo krv zavjeta, koji učini Gospod s vama za sve riječi ove.” (2. Mojsijeva 24:3, 7, 8).
Poslušnost ljudi je uslov zaveta s Bogom. Iz toga proizilazi da li će Bog ispuniti svoj deo zaveta. Bez poslušnosti nema Božije zaštite i vođstva. „Ali milost Gospodnja ostaje od vijeka i do vijeka na onima koji ga se boje, i pravda njegova na sinovima sinova, koji drže zavjet njegov, i pamte zapovijesti njegove, da ih izvršuju.” (Psalmi 103:17, 18). Gospodnja milost ostaje doveka, kako piše David, ali pod uslovom da se Bog poštuje i da se bude odan Njegovom zavetu i zapovestima. Ako se jedna strana u zavetu ne drži svog dela sporazuma, druga strana neće imati niti obavezu niti želju da svoj deo izvršava.
Takođe bi bilo dobro reći da Bog neće dozvoliti manipulaciju. Odglumljena vernost se ne prihvata. Zapravo, Bog takve naziva bezbožnicima: „A bezbožniku reče Bog: zašto kazuješ uredbe moje i nosiš zavjet moj u ustima svojima? A sam mrziš na nauku, i riječi moje bacaš za leđa.” (Psalmi 50:16, 17). Ništa ne vredi da neko zagovara ispravne stvari, ako ih se ne pridržava. Doslednost nekoj ideji pokazuje se u životu, a ne u rečima.
Sve do sada rečeno o vezi poslušnosti i zaveta moglo bi da se sumira u nekoliko stihova 11. poglavlja Knjige proroka Jeremije. „Slušajte riječi ovoga zavjeta, i kazujte ljudima Judinijem i stanovnicima Jerusalimskim. I reci im: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: proklet da je ko ne posluša riječi ovoga zavjeta, koji zapovjedih ocima vašim kad ih izvedoh iz zemlje Misirske iz peći gvozdene govoreći: slušajte glas moj i tvorite ovo sve kako vam zapovijedam, pa ćete mi biti narod i ja ću vam biti Bog, da bih ispunio zakletvu kojom se zakleh ocima vašim da ću im dati zemlju u kojoj teče mlijeko i med, kako se vidi danas. A ja odgovorih i rekoh: amin, Gospode.” (Jeremija 11:2-5).
Bog poziva svoj narod na poslušnost, jer je to uslov zaveta. Neposlušnost vodi u propast, a poslušnošću se održava odnos s Bogom, koji onda može da ispuni sve dobro, koje je namenio svom narodu, da bi ih na kraju spasio dovođenjem u obećanu zemlju.
Međutim, poziv ne mora da se posluša: „Ali ne poslušaše i ne prignuše uha svojega, nego hodiše svaki za mislima zloga srca svojega; zato pustih na njih sve riječi ovoga zavjeta, koji zapovjedih da vrše a oni ne vršiše.” (Jeremija 11:8). Bog nas opominje, ali nas ne primorava. Naš je izbor kako ćemo da živimo, čak i onda kada smo obavešteni o tome šta je dobro, a šta zlo.
„Vratili su se na bezakonja starijeh svojih, koji ne htješe slušati mojih riječi, i idu za drugim bogovima, te im služe; dom Izrailjev i dom Judin pokvariše zavjet moj, koji učinih s ocima njihovijem. Zato ovako veli Gospod: evo, ja ću pustiti na njih zlo, iz kojega neće moći izaći, i vapiće k meni, ali ih neću uslišiti.” (Jeremija 11:10, 11).
Lažno vraćanje Bogu ne pomaže. Možemo da prevarimo druge, neretko i sami sebe, ali Njega ne možemo. Bog je strpljiv, milostiv i čeka da se ljudi pokaju, ali pokajanje treba da bude iskreno. U ovom poglavlju možemo da zapazimo da je Bog pozvao svoj narod na poslušnost i izložio im posledice izbora (stihovi 2-5*). Oni su odlučili da se ogluše o opomene i ponašaju se po svojim željama (stih 8*). Sada, pošto su se pojavile nepovoljne posledice izbora, traže pomoć od Boga, ali On neće da ih usliši (stihovi 10 i 11*), jer zna da njihov poziv u pomoć nije izraz želje da se promene, nego samo da nevolja nestane.
Mogli bismo da kažemo da Novi zavet ima isti stav prema poslušnosti. „Jer kad mi griješimo navalice pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grijehe; nego strašno čekanje suda, i revnost ognja koji će da pojede one koji se suprote. Ko prestupi zakon Mojsijev, bez milosti umire kod dva ili tri svjedoka. Koliko mislite da će gore muke zaslužiti onaj koji sina Božijega pogazi, i krv zavjeta kojom se osveti za poganu uzdrži, i Duha blagodati naruži?” (Jevrejima 10:26-29).
Poslušnost i poštovanje Božije volje hrišćanima bi zapravo trebalo da bude još veći imperativ. Ne samo zbog sveobuhvatnijeg poznanja istine, nego i zbog saznanja da je cena sklapanja zaveta između ljudi i Boga bila Hristova smrt. Onaj ko nastavlja da greši gazi Božijeg Sina, pogani krv zaveta i vređa Božijeg Duha.
Sve ovo rečeno je i malo drugačijim rečima: „Ako li se mi koji tražimo da se opravdamo Hristom, nađosmo i sami grješnici, dakle je Hristos grijehu sluga? Bože sačuvaj! Jer ako opet zidam ono što razvalih, pokazujem se da sam prestupnik.” (Galatima 2:17, 18).
Apostol Pavle kaže da, ako hoćemo da se opravdamo Hristom, a nastavimo da grešimo, od Njega činimo slugu greha. Ako mislimo da nam je Hristova žrtva omogućila da slobodno grešimo, ispada da Hristos nije došao da iskoreni greh, nego da bismo mogli da grešimo bez posledica. Tako bi greh bio prihvatljiv i ovekovečen, a Hristos bi služio toj pojavi.
Nastavljajući da živimo u grehu i neposlušnosti, nakon što smo postali vernici, ponovo izgrađujemo stari, grešni način života, umesto da smo tu građevinu srušili. Na takav način pokazujemo da smo prestupnici, jer se oglušujemo o Božiju volju.
Verovatno će neko sada da se zapita: „Ako je to tako, zašto nam onda Novi zavet govori da se spasavamo verom?” Iako to nije tema ovog teksta, možda ne bi bilo loše ukratko, bez temeljnih razmatranja, odgovoriti na to.
„Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima vjeru a djela nema? Zar ga može vjera spasti?” (Jakov 2:14). Ovim pitanjem Jakov zadire u suštinu vere, šta bi vera trebalo da predstavlja i kako da se manifestuje. Čak postavlja pitanje, koje bi mnogima moglo da izgleda jeretičko, da li vera – naravno, bez dela – može da spasi čoveka.
Malo kasnije, u istom poglavlju, on piše: „No može ko reći: ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi vjeru svoju bez djela svojijeh, a ja ću tebi pokazati vjeru svoju iz djela svojijeh. Ti vjeruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli vjeruju, i drkću. Ali hoćeš li razumjeti, o čovječe sujetni! da je vjera bez djela mrtva?” (Jakov 2:18-20).
Jakov zapravo razmatra dva pristupa veri. Neko smatra da je dovoljno da ima ubeđenje da postoji Bog, ali to isto veruju i pali anđeli, koji vode pobunu protiv Boga. Saznanje da Bog postoji ne sprečava ih da Mu se protive. S druge strane, ako veru doživljavamo kao sklad ubeđenja i dela koja proističu iz tog ubeđenja, to je sasvim druga stvar. Prava vera podrazumeva da dela budu usklađena s njom, a ne da joj se protive. Drugim rečima, vera znači biti poslušan Bogu, tj. živeti po idealima u koje verujemo. Reći da način života nije važan značilo bi tvrditi da vera nije važna, jer vera bez dobrih dela, kako Jakov kaže, ne postoji.
Stihovi iz 2. Carevima 17:13-15 bi mogli da zaokruže sve ovo: „I Gospod opominjaše Izrailja i Judu preko svijeh proroka i svijeh vidjelaca govoreći: vratite se sa zlijeh putova svojih i držite zapovijesti moje i uredbe moje po svemu zakonu koji sam zapovjedio ocima vašim i koji sam vam poslao po slugama svojim prorocima. Ali ne poslušaše; nego bjehu tvrdovrati kao i oci njihovi, koji ne vjerovaše Gospodu Bogu svojemu. I odbaciše uredbe njegove i zavjet njegov, koji učini s ocima njihovijem, i svjedočanstva njegova, kojima im svjedočaše, i hodiše za ništavilom i postaše ništavi, i za narodima koji bijahu oko njih, za koje im bješe zapovjedio Gospod da ne čine kao oni.”
Ljude koji su krenuli pogrešnim putevima Bog opominje da ih promene. Ako oni ne poslušaju, to se smatra odbacivanjem zaveta s Njim, tj. odbacivanjem Njega. One koji su Ga odbacili Bog neće na silu naterati da se vrate, ali se neće ni pretvarati da postoji zavetni odnos koji su oni odbacili. To znači da nema više Njegove pomoći i Njegovih blagoslova.
Ono što je bar podjednako važno je da u ovim stihovima možemo da zapazimo da ljudi nisu poslušali zato što nisu verovali Bogu. Neposlušnost je, dakle, odraz neverovanja. Kako neko može da veruje da postoji dobar, savršen Bog, koji nam želi samo najbolje i koji je sveznajuć, a da zanemari uputstva koja nam je dao? Takav svedoči, priznavao to sebi ili ne priznavao, ili da nema poverenja u Boga ili da želi da živi po svojim željama, bez obzira na posledice. Bez poslušnosti prava vera u Boga ne postoji, a samim tim ni zavet s Njim.
Izdvajamo:
Spremne ruke – ljubav, služba i prava zajednica
👂 POSETI NAŠ YOUTUBE KANAL “BIBLIJA UČI”
➡️➡️ KLIKNI NA OVAJ LINK: https://bit.ly/38UtmKg
