Eutanazija

SADRŽAJ

Pitanje života i smrti je kroz povijest uvijek bilo jedno od osnovnih pitanja na koje su religija i filozofija nastojali dati odgovor. Isto tako pravo na vlastiti izbor između života i smrti je tema o kojoj su uvijek postojali suprotni stavovi. Ovaj rad usredotočit će se na aktivnu eutanaziju te će predstaviti eutanaziju s dvije različite perspektive, religijske i filozofske. U drugom dijelu eseja biti će prikazan stav Petera Singera o temi eutanazije. Ovaj rad neće nastojati dati odgovor na pitanje moralne ispravnosti eutanazije već će nastojati pokazati da, iako se argumenti o eutanaziji u religiji i filozofiji često preklapaju, argumenti protiv eutanazije imaju religijsko porijeklo dok filozofija koja se zasniva na razumu često traži racionalne razloge u korist „ubojstva iz milosti“.

Uvod

U ljudskom životu smrt je najizvjesniji događaj, te je stoga pitanje smrti bilo jedno od glavnih pitanja postavljanih (i odgovorenih) od filozofa, religija i različitih kultura. Smrt je prihvaćana ozbiljno kao dio individualnog života ali i bitan dio kulture. Slijedeći to pravilo civilizacije su pravile jednostavna ali promišljena etička pravila o smrti. Neka od njih nisu relevantna za suvremene rasprave o eutanaziji i samoubojstvu ali služe kao primjer različitih etičkih pravila u različitim kulturama. Na primjer, u ratničkom društvu Vikinga, „samo oni koji umru nasilnom smrću mogli su ući u raj ili Valhallu. Najveća čast bila je smrt u bitci, a samoubojstvo je bila druga najbolja alternativa“ (New York State Department of Health, 2001: 78). Dok na otoku Sumatri „kad starac onemoća, popne se na drvo, a rodbina počinje naricati, tresti drvo i govoriti: Godišnje doba je došlo, plod je dozrio, mora pasti! Starac siđe, rodbina ga zatuče i pojede“ (Pozaić, 1985: 11). Sličnih primjera ima mnogo i oni samo pokazuju kako različite kulture mogu dati različite odgovore na pitanje dostojanstva smrti i prava na eutanaziju.

Budući da je eutanazija kompleksna tema kojoj se može pristupiti sa različitih perspektiva, u ovome seminarskom radu, tema eutanazije biti će prikazana iz religijske i filozofske perspektive. U suvremeno doba medicina s jedne strane omogućuje sve uspješnije svladavanje boli i bolesti te u isto vrijeme zbog aparata koji održavaju samo funkcije sistema disanja i krvotoka stvara nove probleme i etičko-moralna pitanja (Pozaić, 1985: 9). To dovodi do toga da je danas eutanazija složen pojam te treba razlikovati aktivnu i pasivnu eutanaziju, pozitivnu i negativnu, dobrovoljnu i nedobrovoljnu. U ovome radu bit će prvenstveno riječ o aktivnoj eutanaziji, koja se odnosi na teške slučajeve neizlječivih bolesnika koji trpe nepodnosive bolove i već su ušli u tok umiranja koji može biti kraći ili duži. „Aktivna eutanazija tada znači zahvat kojim se zadaje prijevremena i bezbolna smrt i omogućava blago i dostojno umiranje“ (Pozaić, 1985: 30).

Religija i filozofija često se preklapaju ali i suprotstavljaju kada se radi o temi eutanazije. Dok argumenti protiv eutanazije obično potječu iz religije, filozofija često nalazi racionalne razloge u korist eutanazije. Da bi objasnila razlike u argumentima o eutanaziji, prvo će biti prikazani različiti religijski stavovi s naglaskom na kršćanstvo, koje je imalo i još ima jak utjecaj na moralne stavove zapadnog svijeta. Zatim će biti prikazan filozofski pogled na eutanaziju kroz nekoliko povijesnih razdoblja s naglaskom na pristup utjecajnog suvremenog filozofa Petera Singera koji toj temi pristupa na drugačiji način. Ovaj rad prije svega će dati pregled suprotnih argumenata koje zastupaju religija i filozofija kada se radi o eutanaziji te neke suvremene poglede na temu. Na kraju možemo zaključiti da je ishod debate za i protiv eutanazije još neizvjestan te će ostati neriješen i s mnogo otvorenih pitanja dok se ne nađe rješenje koje je svima prihvatljivo.

Religijska perspektiva

Smrt je jedna od glavnih tema svih religija. Religije nude objašnjenje za smrt i umiranje te pružaju rituale i ceremonije za pamćenje mrtvih te govore o smrti kao osnovi za razumijevanje ljudskog života. Kad se to uzme u obzir, nije čudno da sve religije imaju snažne stavove prema „ubojstvu iz milosti“. Četiri glavne religije ga osporavaju i zabranjuju (BBC, 2001). Stavovi četiri glavne religije koje imaju jednog vrhovnog Boga su vrlo slični jer bi, u suprotnom, uloga Boga kao jedinoga koji ima pravo i moć da uzima i daje život bila ugrožena. Iz perspektive budista, eutanazija je pogrešna jer stavlja pomagača pri eutanaziji u loše mentalno stanje i također indicira da je bolesna osoba u lošem stanju uma budući da je dopustila da fizička bol uzrokuje mentalnu patnju. Nije jasno da li će eutanazija utjecati na karmičku ravnotežu i uzrokovati patnju u sljedećem životu. Hinduistički stav je vrlo sličan. No hinduisti tvrde da je završetak nečijeg bolnog života dobar čin te kao takav znači ispunjenje moralnih obveza. No za hinduiste kultura i religija su nerazdvojno povezani tako da njihov stav prema eutanaziji nije jasan. Dio njihovih moralnih principa je život prema moralnim obvezama koje su određene kulturom. „Muslimani vjeruju da je ljudski život svet jer ga je Alah dao i da On treba odlučiti koliko će netko živjeti. Ljudi se ne bi trebali uplitati u to“ (BBC, 2002).

Muslimani zabranjuju eutanaziju i samoubojstvo, što se najbolje vidi iz primjera: „Ne uništavaj se i Alah će sigurno biti milostiv prema tebi (Kuran, 4:29)… Prorok je rekao: Među narodima prije vas bio je čovjek koji je imao ranu, i zbog nestrpljenja zbog boli uzeo je nož i podrezao si ruku te krv nije prestala teći dok nije umro. Alah je rekao moj sluga je požurio u smrt sam te sam mu zabranio da uđe u raj“ (Sahih Bukhari 4.56.669, BBC, 2002). „Očuvanje života je jedna od poruka judeizma: čovjek se mora boriti do posljednjeg daha života“ (Dr. Rachamim Melamed-Cohen, Jews Week, March 2002). Muslimani i Židovi imaju snažne stavove protiv eutanazije, što je naglašeno u njihovim religijskim knjigama. Kada govorimo o zapadnom društvu, kršćanstvo je kroz povijest oblikovalo moralne norme te je stoga najrelevantnije za temu eutanazije. Kršćanstvo se strogo protivi eutanaziji. Taj stav je jasno izražen u Evangelium Vitae koji je predstavio papa Ivan Pavao II 1995. godine. On je rekao da je „Eutanazija kršenje božjih zakona, jer je to namjerno i moralno neprihvatljivo ubijanje ljudskog bića“ (BBC, 2002).

Filozofska perspektiva

Ponekad su se religijski i filozofski stavovi o eutanaziji preklapali. Bilo je to vrijeme filozofije religije i Tome Akvinskog koji je značajno utjecao na stav crkve o samoubojstvu i eutanaziji. Toma Akvinski je sintetizirao najbolja filozofska znanja i povezao ih sa kršćanskim vjerovanjima. Spojio je elemente Platona, Aristotela, i čak neke elemente židovske i islamske misli (Magee and Kinderslay, 1998: 80). Stoga je tomizam najbolji primjer spoja filozofije i religije u srednjem vijeku. Njegov pristup prema eutanaziji je bio da je eutanazija pogrešna „jer krši dužnost koju osoba ima prema samoj sebi i prirodnu sklonost prema samodržavanju.“ Toma Akvinski protivi se samoubojstvu i eutanaziji jer škodi drugim ljudima i ugrožava Božiji autoritet nad životom (NSDH, 2001: 10, 11). Toma Akvinski jasno kombinira filozofsku misao o dužnosti prema sebi, koju je prvo uveo Sokrat a kasnije Plato, sa religioznim vjerovanjem u dužnost prema Bogu. No u vrijeme srednjeg vijeka djeluju također Thomas Moore i Francis Bacon. Thomas Moore u „Utopiji“ navodi: „Neizlječive bolesnike brižno njeguju… Ali ako je bolest ne samo neizlječiva već i puna trajne patnje i tjeskobe, tada svećenici i vlast nagovaraju čovjeka govoreći mu da više nije kadar vršiti dužnost života, i neka se odluči ne trpjeti pogubnu bolest. I videći da mu život nije ništa drugo nego muka, neće se protiviti već će radije u dobroj nadi osloboditi sama sebe te muke ili dobrovoljno dopustiti da ga drugi od toga izbave“ (Pozaić, 1985: 14).

Povijesno, većina filozofa ima mišljenje o samoubojstvu i eutanaziji. Svoje su mišljenje temeljili na argumentima koje su smatrali validnim. No argumenti za eutanaziju su se mijenjali i imali različito uporište kroz povijest. „Platon je, na primjer, vjerovao da je samoubojstvo općenito kukavički i nepravedno, ali bi bilo etički prihvatljivo ako bi osoba imala nemoralan i nepopravljiv karakter, učinila nečasan čin ili izgubila kontrolu nad svojim djelima zbog tuge ili patnje“ (NSDH, 2001: 78). Nesumnjivo, ovaj stav je pod utjecajem Sokrata, koji je i sam počinio samoubojstvo da sačuva integritet. Sličan stav se može vidjeti kod stoika koji su također pod utjecajem Sokrata. Stoici su poznati po izreci: „Ako je soba umjereno zadimljena, ostat ću, ako je previše dima, otići ću. Zapamti to i čvrsto se drži toga, vrata su uvijek otvorena.“ Stoici su smatrali samoubojstvo herojskom alternativom besmislenom životu. Seneka piše da je bolje ubiti se nego gledati sebe onemoćana, živa, a već mrtva (Pozaić, 1985: 9, 15). 17. stoljeće je bilo razdoblje razdvajanja filozofije i religije. Filozofi počinju misliti da moral ne treba religioznu podlogu. Kant i Hegel su smatrali da se moralne istine mogu spoznati razumom, ali kada su primijenili razum na pitanja kao što je eutanazija i samoubojstvo, zaključili su da je crkva imala pravo od početka. Značajna iznimka ovome načinu razmišljanja bio je David Hume (1711–1776), koji je smatrao da osoba ima pravo završiti svoj život kada to želi. Hume, koji je bio skeptičan prema religiji, posebno je nastojao naći argumente u suprotnom smjeru (Cavalier, 2001: 1). Za Kanta, samoubojstvo vrijedi moralnu odgovornost (NSDH, 2001: 81). „Za utilitariste, pitanje je bilo jednostavno: da li povećava ili smanjuje ljudsku sreću ako se pruži brza i bezbolna smrt onima koji umiru u agoniji? Jasno, oni su zaključili da će jedina posljedica takve akcije biti smanjenje patnje i jada u svijetu te stoga eutanazija mora biti moralno prihvatljiva“ (Cavalier, 2001: 3). Iako ima još mnogo primjera koji potkrepljuju tvrdnju da se povijesno filozofi, vodeći se razumom a ne vjerskom tradicijom, zalažu za eutanaziju, no zaustavit ćemo se na utilitaristima budući da Peter Singer polazi s njihovog gledštita kada iznosi argumente u korist eutanazije.

Peter Singer, praktična etika i eutanazija

Peter Singer, kojeg je New Yorker proglasio najutjecajnijim suvremenim filozofom, dok ga njegovi protivnici nazivaju i najopasnijim čovjekom na svijetu, izaziva polemike svojim stavovima o pravima životinja, embrijima, i eutanaziji. Singerovi stavovi o eutanaziji, infanticidu, i moralnim pravima životinja dovode u pitanje ustaljena vjerovanja te nam tako daju drugačiji pogled na temu eutanazije (Doyle, 2001: 940). Singer o eutanaziji piše kao racionalist, utilitarist, i ateist. U središtu njegovog stava su dva etička principa. Prvo, da se ne treba nametati nepotrebna bol bilo kojem živom biću i drugo, da je samosvjesnost karakteristika koja određuje čovjeka. Singerovi argumenti za eutanaziju su povezani sa pristankom i samosviješću. On se pita da li je osoba samosvjesna i da li je autonomna? Singer smatra da je ozbiljnija stvar ubiti samosvjesno biće nego samo svjesno. Samosvjesna bića nisu ona koja mogu doživjeti ugodu i bol, ali nisu racionalna i samosvjesna, te time nisu osobe. Kao primjer navodi ne-ljudske životinje, novorođenčad, i neke ljude sa intelektualnom invalidnošću. Kada se radi o autonomiji, sposobnosti biranja i donošenja vlastitih odluka, on smatra da je ubiti osobu koja nije sama izabrala smrt pogrešno jer je to kršenje autonomije osobe. On četiri principa navodi kao argumente u korist eutanazije. Ta načela su: da se samosvjesna bića boje smrti i da ubijanje njih ima negativan učinak na druge. Da bi opravdao eutanaziju, on je obrnuo utilitarističku izjavu i tvrdi da osoba koja trpi veliku bol neće se bojati smrti s pristankom već će se više bojati bolne smrti koja dolazi. Dalje, Singer tvrdi da je želja za životom razlog protiv života jer se u slučaju neizlječive bolesti pretvara u želju za smrt koja je dobar argument za eutanaziju. Singer također tvrdi da ako autonomno izabiremo smrt, tada iz poštovanja prema autonomiji mi ćemo pomoći nekome da umre. U biti, Singer opravdava aktivnu eutanaziju na temelju utilitarističkih načela, također njegovi su argumenti povezani sa Kantovom teorijom autonomije. Osnovna snaga ove teorije su poštovanje prema preferencijama ili autonomiji i čista racionalnost same odluke. Kada se radi o aktivnoj eutanaziji, Singer smatra da nema „intrinzične moralne razlike između ubijanja i puštanja da se umre. Ali da ekstrinzični razlozi mogu nekada biti relevantni. Te smatra da pasivna eutanazija vodi mukotrpnoj smrti što nikako nije cilj onoga tko je odabrao umrijeti“ (Singer, 2002: 195–200).

Ta teorija sigurno postavlja neka dodatna pitanja kao gdje je kraj individualne slobode? Gdje je razlika između odluke da se uzme heroin i odluke da se umre? Singer na to odgovara tvrdeći da do dobrovoljne eutanazije dolazi samo kada „unatoč najboljem znanju liječnika, osoba pati od neizlječive, bolne i stresne bolesti ili poremećaja“ (Singer, 2002: 200). No Singer navodi samo razloge za dobrovoljnu eutanaziju budući da su gotovo svi protiv nedobrovoljne eutanazije. Na Singerov stav, neki poput svećenika R. Harrisa ističu da se treba uzeti u obzir kako autonomija možda nije najbitnija ljudska karakteristika? Drugi iznose prigovor skliske padine, prigovor da eutanazija može dovesti do genocida, pozivajući se na primjer Drugog svjetskog rata. Prema Robertu Cavalieru, „postoji strah ako eutanazija postane pravilo, a ne iznimka, da ćemo biti na skliskom terenu koji može voditi u izazov da eutanaziramo siromašne, usamljene, starije, manjine“ (Cavalier, 2002: 3). Ta briga je povezana sa prijedlogom nacista 1930. da se eliminiraju „nezdravi“ članovi društva kroz eutanaziju. Prijedlog je kasnije uključio starije osobe čemu su se protivili, pa je prijedlog ostao na hendikepiranim osobama (Cavalier, 2002: 3). Neki tvrde da „iako se nacistička praksa masovnog ubijanja u nacističkoj Njemačkoj ne može uspoređivati sa suvremenim prijedlogom za eutanaziju, sve je počelo sa aktivnim ubijanjem teško bolesnih i temeljilo se na prijedlozima njemačkih liječnika i akademika u 1920. prije nego što su nacisti preuzeli vlast.“ Kao i prijedlozi koji se zastupaju u SAD-u, ti prijedlozi su se odnosili na neizlječivo bolesne i predlagali mjere zaštite kroz odbore za provjeru i stroga pravila (Capron, 32–33; R. J. Lifton, The Nazi Doctors: Medical Killing and the Psychology of Genocide (New York: Basic Books, 1986), NSDH, 2001: 107). Singer taj stav odbija i tvrdi da je malo povijesnih dokaza koji pokazuju da bi popustljiviji stav prema ubijanju jedne kategorije ljudi doveo do kraha ograničenja ubijanja drugih ljudskih bića (Singer, 2002: 222).

Zaključak

Iz ovoga seminarskog rada jasno je kako se religija i filozofija suprotstavljaju u perspektivama eutanazije. Singer i drugi suvremeni mislioci nude nove pristupe koji se udaljavaju od tradicionalnih moralnih vrijednosti. Hoće li to voditi ka boljim etičkim pravilima ili dodati još problema već kompleksnom pitanju eutanazije? Na to nema jednostavnog odgovora već će vjerojatno biti subjekt debata sa jednakim brojem argumenata na obje strane. Kroz povijest, kada se radi o pitanju eutanazije, društva su se vodila jednostavnim etičkim pravilima koja su bila u skladu s njihovom kulturom i načinom života. No društvo se mijenjalo i tehnologija je napredovala te tako utjecala na novi način života prema kojemu je neizbježno potrebno prilagoditi etička pravila (Singer, 2002: 256). Iako nam kroz povijest filozofija i religija iznose oprečne stavove, nove tehnologije postavljaju nova pitanja i traže nove odgovore. Ponekad nam udaljavanje od prošlosti dopušta da vidimo moguća rješenja. Stoga podupirem ideje koje dopuštaju da se ovoj temi pristupi na nove načine. Ovaj seminarski rad ne nudi konačna rješenja već daje uvid u neka moguća rješenja problema eutanazije te pokazuje kako su kroz povijest stajališta religija i filozofije bila suprotstavljena. Da li će se stavovi filozofije i religije o eutanaziji u budućnosti razilaziti ili približavati, pitanje je na koje samo možemo predvidjeti odgovor.